Branko Orbanić, arhitekt iz Žminja, čija je tvrtka Kapitel specijalizirana za obnovu zaštićenih kulturnih dobara i tradicijske graditeljske baštine. Orbanić je najveći hrvatski autoritet na tom polju: njegova su istraživanja i primjena starih tehnologija proizvodnje građevinskih materijala poput vapna, kamenih ploča i prirodnih pigmenata snažno utjecala na službene konzervatorske standarde u Istri, a njegove radionice-tečajevi izgradnje kažuna u Vodnjanu su pravi hit među stanovništvom. Pravi entuzijast sa strašću priča o svom poslu i rado nam je objasnio i neke trikove.
Kratki intervju: BRANKO ORBANIĆ ODAJE TAJNE SUHOZIDA
Koliko treba vremena i ljudi da se napravi jedan kažun?
Kažun unutarnjeg promjera 3 m, debljine zidova 80 cm, jedan zidar i dva pomoćnika grade 15-20 dana.
Koliko to košta?
U takav kažun ide oko 20 kubičnih metara odnosno oko 50 tona kamena. Nekad u povijesti su to bile dvije ovce (što je bilo puno), danas je to s materijalom i radom 60.000-70.000 kuna.
A pošto kvadratni metar suhozida?
Suhozid se treba računati po kubiku. To je skupa s materijalom 700-900 kn. Jedan zidar i jedan pomoćnik to naprave za otprilike 4 sata.
Da li bi laik mogao sam napraviti suhozid?
Da! I to se nije potrebno posebno učiti, nego samo slijediti osnovnu logiku zidanja. Naravno, ovisi i o vrsti kamena, ploče je lakše slagati nego oblo kamenje, jer je suhozid konstrukcija koja drži na trenje.
Što je od alata potrebno?
Može se i bez alata. Eventualno nekakav čekić. Glavni je princip da ne smiješ imati puno dorade kamena i da ne vraćaš kamen koji si uzeo, eventualno jednom vratiš i uzmeš drugi, ali ako to ide unedogled trošiš snagu i vrijeme. Pogledom biraš koji ćeš kamen uzeti, kad si ga uzeo okrećeš ga da vidiš je li to to, stavljaš ga, ako nikako ne sjeda tamo gdje si naumio, stavljaš ga tamo gdje paše. I tako dalje.
A kamen, gdje ga nabaviti?
Glavna stvar je da možeš re-upotrijebiti kamen. Još uvijek imamo dovoljno lokalnog neupotrebljenog kamena. Ako nemaš neku staru gromaču (a danas se kamen ne vadi po malim kavama kao nekad), možeš kupiti „benkovac“. To je pločasti kamen, ima ih nekoliko vrsta i nije bogohulno ugrađivati ga, osim ako se ne radi o nekom spomeniku kulture.
Kakve su kamene ploče potrebne za pokrivanje krova? Da li mogu poslužiti one koje se na prodaju na tržištu?
U principu da. Najbolje bi bilo da su one prošle par ciklusa, desetke ciklusa smrzavanja nakon kojih se dio ploča razlista (narod kaže: „samice“), a dio ploča ostane zdrav (narod kaže:“samci“). Ako staviš slabiju ploču gore, nema veze, brže ćeš je popravljati.
A njihove dimenzije? Da li zadovoljavaju?
Da. Ali se mora reći da je ovo danas pomodarstvo i da se često nepotrebno koristi kamen za pokrivanje. Ako se to radi na spomeniku, onda da. Ali natjerivati škrilje na neku istarsku vilu zbog ekonomije turizma, to je bez veze.
Tradicijski pokrovi su slama, kamen i kupe. Koja je alternativa, je li to „mediteran“ crijep betonski crijep, salonit, nešto četvrto?
Imam teoriju za „mediteran“ crijep. Njega su zapadnjaci razvili da bi imali ventilirani pokrov, znači pokrov ispod kojeg struji zrak – što je dobro i za vruću i za vlažnu klimu. Znači razvili su ga kao sistem, sa svim elementima i opremom za vijenac, sljeme itd. A u bivšoj državi prvo su ga počeli proizvoditi u Srbiji u Kanjiži. I pretpostavljam da su oni kupili tehnologiju, ali su kupili samo za crijep, bez ostalih elemenata. I tako je „mediteran“ ušao u upotrebu mimo svoje prave svrhe. Znači u principu se crijep tipa „mediteran“ može koristiti, ali ga treba ventilirati jer inače nema smisla. Inače mi smo u Hrvatskoj prvi i jedini koji smo uveli sistem ventiliranog krova s toniranom kanalicom i pokrili smo puno krovova po Istri i Primorju. Interesantno, u Dalmaciji smo nešto prodali ali tamo nas nisu htjeli slušati i postavljali su ga na stari način, u mort. U našem podneblju kanalica nema alternativu, naročito ne u ambijentalnim arhitektonskim cjelinama.
Što mislite o izvedbi betonskih ploča u starim kućama? Ima li neki bolji način sanacije podova?
Kad jednom uđeš sa betonom, to ne možeš više zvati starom kućom. Imamo dobra iskustva gdje smo na pod stavili zvučnu izolaciju i još jedan daščani pod na nju. Ako treba postići stabilnost, bolje je ići čeličnim zategama.
Da li odobravate oblaganje kuća kamenom?
Isto kao i prethodno pitanje. Ti možeš obzidati kuću od cigle ili betona kamenom ali onda je nemaš pravo zvati starinskom, tradicionalnom ili kako ih već sve zovu „istarske vile“. Ali lijepljenje kamenih ploča na zid, to ne dolazi u obzir!
Za zidanje u mortu, je li bolji cementni ili vapneni mort?
Ovisi što. Na spomenicima, isključivo vapneni. Ima i jedan praktični razlog zbog kojeg se apriori koristi cement, a to je da se gašeno vapno više ne može lako nabaviti.
Pa što da običan čovjek-graditelj onda kupi? Možda kupovno hidrauličko vapno kakvo smo danas vidjeli?
Ne, jer je ono tri puta skuplje i mora se naručivati. Gašeno vapno se može kupiti u kantama, a hidraulička svojstva, da veže i pod vodom, može dobiti ako ga se pomiješa sa slabo pečenom opekom ili sa zemljom crvenicom, ili vulkanskim pepelom. Postoje ljudi koji još rade gašeno vapno, mi smo ovdje u Istri, zatim iznad Rijeke. Pri tome ima jedna stvar koja je loša a to je paljenje japnenice starim gumama koje sadrže sumpor koji jako loše djeluje u mortu.
Znači izrada vapna na starinski način kao što vi radite – paljenjem japnenice – ima perspektivu?
Da. Pogotovo za konzervatorske radove. Mi smo sa ovom proizvodnjom vapna, sa ovakvim pristupom, tako dignuli kriterije na zaštiti spomenika u Istri.
Da li je netko u arhitekturi uspio spojiti stare tehnike i novi dizajn?
Da, ima arhitekata koji to dobro rade.
Grad Vodnjan već nekoliko godina organizira radionice gradnje kažuna, koje vi vodite. Kakav je interes?
Jako veliki. Prve godine je kroz radionicu prošlo 300 ljudi, druge 500, a ove godine 800 ljudi. Od vrtićanaca do penzionera, pa Slovenci, zatim Dalmatinci koji se zateknu ovdje pa nanjuše da se nešto događa. Uglavnom izuzetna promocija narodne baštine, koja je ovdje jako koncentrirana i postoji zrela situacija da se Vodnjanski „muzej na otvorenom“ afirmira kao čvorište suhozidnog graditeljstva u međunarodnim, mediteranskim razmjerima. Čak i poznate vodnjanske mumije padaju polako u sjenu ove akcije oko kažuna.
Da li stvarno dajete ljudima da grade kažun?
Da, ali je bilo situacija kad smo morali moliti ljude da siđu s kažuna i uvoditi red da se netko ne bi ozlijedio.
Koji su troškovi takvih akcija?
Svake godine se kroz tih mjesec dana popravi odnosno izgradi oko 10 kažuna i oko 50 kubika suhozida. Troškovi popravka jednog kažuna su 10-15 tisuća kuna, a cijela akcija, od promotivnih materijala do roštilja na kraju, dođe oko 200.000 kuna.
Vir:
http://www.dragodid.org/ucili-smo-od-profesionalaca-kako-se-radi-suhozid/
